IZJAVA POVODOM NACIONALNOG SJECANJA NA SREBRENICU 2013 - HOLANDIJO, PRIZNAJ ISTINU

Den Haag, Het Plein, 11. juli 2013.

                                                                  Dan sjecanja na Genocid Srebrenice

Holandijo, priznaj istinu!

Sastali smo se ovdje da se podsjetimo kako je Srebrenica prije 18 godina pala u ruke srbijanskih trupa i trupa Bosanskih Srba, nakon cega je u roku od nekoliko dana ubijeno vise od 8.000 ljudi. Ovdje stojimo zajedno, kako ljudi porijeklom iz Bosne i Hercegovine, tako i ostali Holandjani. Mnogi od vas su tesko pogodjeni tim masakrom. Mnogima je 'Srebrenica' unistila zivote. Izgubili ste oceve, bracu, rodjake. Djecu, djedove, prijatelje. Stotine preminulih ce danas biti pokopano u Potocarima. Mi ovdje zajedno dijelimo tugu i osjecamo se povezanim sa komemoracijom u Potocarima, mezarjem pored Srebrenice.

Prije 18 godina su Srbi zauzeli Srebrenicu, uprkos obecane zastite od strane UN-a pomocu  holandskog bataljona, Dutchbata. Poznate su nam price prezivjelih. Bataljon nije srpskim trupama pruzao gotov nikakav otpor. Nakon pada,  ljudi su trazili utociste u bazi UN u Potocarima. Usred velike zbrke ,  holandski vojnici su – cesto samoinicijativno – pokusavali pruziti pomoc ali su takodje, instruirani od strane svojih zapovjednika, sudjelovali u razdvajanju muskaraca i zena. Mnogi Dutchbatteri su izjavili da su bili svjesni da ce ovi ljudi vrlo vjerovatno biti poubijani. Sud u Hagu je u medjuvremenu utvrdio da su Bosanski muskarci na zapovijed holandskih oficira otjerani iz baze i protiv svoje volje predati Srbima, suocavajuci se sa neizbjeznom smrcu.

Sta znaci ova pravna izjava za nase politicare? Jos uvijek svakodnevno uocavamo da Holandska vlada izbjegava eticku i politicku diskusiju oko nase uloge u Srebrenickom masakru. Holandija se jos uvijek ne odaziva na poziv Evropskog Parlamenta da 11. juli oznaci nacionalnim danom sjecanja. Holandska vlada nije nikad jasno i glasno priznala da nasa zemlja snosi direktnu suodgovornost za smrt vise od 8.000 ljudi u Srebrenici. Nikad prezivjelima nije priznato da smo u kriticnim tackama bili nedovoljno efikasni . Nikad nije pokrenut otvoreni razgovor. Nikad nije ponudjeno izvinjenje! Ovo poricanje boli. Boli nepotrebno puno. Mi i ove godine ponovo pozivamo Holandsku vladu da konacno preuzme svoju ogovornost  prema prezivjelima Srebrenice. Time se takodjer podrazumijeva da Holandija treba obezbijediti fondove za izgradnju porusene Srebrenice i za (dobrovoljni) povratak izbjeglica.

Sta znaci ova pravna izjava za nas kao gradjane Holandije? Mi moramo priznati cinjenice i djelovati u skladu s njima. Bosanci i Hercegovci u Holandiji zasluzuju nasu solidarnost i jos uvijek trebaju potporu za izgradnju novog zivota. Takodjer, i prezivjeli u Bosni i Hercegovini zasluzuju nasu podrsku – u njihovoj borbi za istinom i pravdom, u njihovim pokusajima  izgradnje novog zivota u svojoj zemlji, gdje je etnicki nacionalizam jos uvijek jako prisutan i gdje je etnicko porijeklo vaznije nego drzavaljanstvo.

Mi se zelimo zalagati za Nacionalni monument Srebrenice te se obavezujemo i za pronalazenje istine, pri cemu se perspektiva zrtava mora uzeti kao polazna tacka. Rado bismo u ovome saradjivali sa nasom vladom i ostalim zainteresiranim.

Skorasnje presude Jugoslovenskog Tribunala su pokrenule diskusiju o mogucoj promjeni kursa Tribunala. Za nas se podrazumijeva da se procesi protiv Rakta Mladica i Radovana Karadzica, izmedju ostalog optuzenih za genocid u Srebrenici, samo mogu zavrsiti osudom.

Priznanje istine o Srebrenici je neophodno, kako se tragedija poput ove vise nikada  ne bi ponovila.

Danas odajemo pocast ljudima koji su prije 18 godina ubijeni, a posebna paznja ide onima koji ce  danas biti sahranjeni u Potocarima. Danas ce njihova imena i ovdje odzvanjavati. Svima nama zelim da ih se prisjetimo s dostojanstvom.

IKV Pax Christi, Platforma BiH, Politicki komitet Stari Most, IZBN, Udruzenje prezivjelih Genocida Srebrenice95, Mladi BiH

TRIBUNAL JE POSLJEDNJIM OSLOBADJAJUCIM PRESUDAMA SAHRANIO PRAVDU I PRINCIPE MEDJUNARODNOG PRAVA

                         Govor predsjednika Platforme BiH Dr. Ervina Sendijarevica

Govor na Komemoraciji Srebrenice                                                                                               Ervin Sendijarevic                                                            

Den Hag  11 juli 2013. god.

Dame i gospodo,  dragi moji zemljaci Bosanci i Nizozemci,

Ponovo smo ovdje da se sjetimo nasih najmilijih. Vec je 18 godina proslo, 18 godina da su nasi najmiliji na gnusan nacin bili sistematski izdvojeni  i pobijeni. Uprkos tome da je o tome vec toliko receno, ipak se jos ne mogu naci rijeci  kojim bi se ta nepravda  mogla opisati. 

Nase oci i nasa grla su vec odavno  postala suha od silnog plakanja i vike u nastojanju da pravda vec jednom dodje.  Pravde jos nema. Ali mi moramo ostati dalje da se nadamo i da se borimo za pravdu ne samo  za 11. juli ili 11. septembar nego uopsteno protiv genocida, ratnog zlocina , etnickog ciscenja, terorizma  koje prijete covjecanstvu. Mi smo, evo, vec jako umorni od ove borbe, ali mi se zasigurno necemo predati.  Mi i ne mozemo nista drugo nego jednostavno nastaviti. Sve smo mi to morali vlastitim ocima vidjeti i vlastitim usima cuti  i na vlastitom tijelu osjetili. Znamo mi jako dobro kako se sahranjuju najblizi, sto je genocid i sto je zlocin. Nitko to bolje ne zna od nas i nama ne trebaju vise nikakvi tumaci u tom smislu. Nase nocne more nas drze jos budnim. Mi kroz to ostajemo neumorni i pazimo dobro da se pravda i mir ponovo ne poigraju sa nama. Mi nemamo drugog izbora nego jednostavno nastaviti ovim putem kojim smo krenuli.

Nazalost se oci Haskog Tribunala sada nakon 18 godina procesiranja, zatvaraju pred najnecovjecnijim djelima. Sud je naime odlucio da se ne procesira komandna i idejna odgovornost time su izmijenili  principe medjunarodnog prava koji su doskora vrijedili. To znaci da mozgovi koji su smislili sve ove zlocine ne mogu bit kaznjavani sve dok se ne ustanovi da su izdavali direktne naredbe za njihovo izvrsavanje  ili pak sami ucestvovali u ubijanju neduznih ljudi. Odgovornost za sve zlocine u Srebrenici se sada stavljaju na teret lokalnih izvodjaca genocida. Ali za tako  sistematican i masovan zlocin kao genocid  je potrebna velika organizacija iza koje stoje vodje sa velikom zapovijednom  moci.  Glavni odgovorni za zlocine se ne kaznjavaju te po tom novom kriterijumu su  sudskom odlukom nedavno oslobodjeni Perisic, Stankovic i Simitovic. Ovakvom oslobadjajucom presudom je sud u Hagu zapoceo kampanju kojom se negiraju osnovni principi Zenevske konvencije i pomalo se napusta princip komandne   i ideoloske odgovornosti. Ovim izricanjem oslobadjajucih presuda je dovedeno u sumnju sve sto je izgradjeno od drugog svjetskog rata da bi se zastitili ljudi, zlocinci kaznili i sprijecila mogucnost ponovnog genocida .

Gospodja Fransis Hartman, odlicna francuska zurnalistkinja i bivsi glasnogovornik tuzilastva, je komentarisala oslobadjanje Perisica i grupe i rekla je da je to samo  mali dio svega loseg sto se desavalo u medjunarodnom sudu u Hagu.

Nakon  18 godina nemamo jos prilike da vidimo pravdu u punom svjetlu. Mozemo li sa ovim dalje jednostavno nastaviti sa nasim zivotima?  Sto je sa nasom nadom u pravdu i mir.  Pomozite nam kao covjek covjeku da ovo sve shvatimo i da budemo svi covjek za covjeka i ljudi za ljude.

Postovani predsjednice suda Theodor Meron, zasto jos uvijek preovladava kod nas taj gorki osjecaj prevare bas na mjestu gdje pravda i istina moraju  da budu  pobjednici. Zar vi ne citate novosti u Americkom New  York Times-u  ili engleskom   the Economist-u gdje  pise da ste Vi medjunarodno pravo sahranili i pohranili u laticama nekih vrhunskih politicara. Dali ste svjesni da po vasim kriterijima cak ni  Hitler ni  Osama Bin Laden ne bi lako mogli bili osudjeni. Zar vas treba podsjecati na izvjestaj vaseg uvazenog kolege  suca Harhoff-a koji upozorava na gubitak ugleda i povjerenja u Medjunarodni  sud u Hagu navodeci sumnjive kontakte sa bjelosvjetskim politicarima i vojnim strucnjacima.  Dali ste citali komentar srpskog renomiranog advokata Popovica i drugih koji oslobadjajucu presudu za Perisica, Stankovica i Simitovica smatraju necuvenim upadom u medjunarodni pravni postupak protiv ratnih zlocina i da je to gubitak  vjerodostojnosti suda u Hagu. Izostavljanje ove komandne odgovornosti na sudu U Hagu cini ovaj sud obicnim provincijalnim sudom za procesiranje sitnih lopova i kriminalaca. 

Ovim je moc suda i povjerenje u njega umnogome dovedena u pitanje.

Iza ovih  8327 ubijenih zrtava genocida je sada 2,5 miliona ljudi, majki, brace, sestara, oceva i drugih koji su  prosli cijeli ovaj pakao i nekom srecom pored svega uspjeli da ostanu zivi.         Mi sahranjujemo  samo tijela nasih zrtava Srebrenice, ali njihova dusa  zivi  sada u nasim srcima. Nasi najblizi sada slusaju ovaj svijet preko nasih usiju i gledaju preko nasih ociju. Mrtvi i  zivi smo mi ovdje skupa i gledamo na nepravdu koja jos uvijek vlada. Mi to ne mozemo zaboraviti  i kad bi htjeli jer to je jednostavno dio nas. Mi se jos uvijek osjecamo nemocnim, ali nasi preminuli zive u nama i oni nam daju snage da izdrzimo i da nastavimo dalje u ovoj borbi za istinu i pravdu.

200.000 ljudi su zrtve agresije, ratnog zlocina i genocida u Bosni i Hercegovini. Danas prizivamo mi 409 imena, 409  ljudi od 8327 zrtava  da  ponovo sagledamo ono sto smo uradili, ono sto smo zaboravili, gdje smo sada i gdje nas sve ovo vodi. Danas stojimo ovdje da se pogledamo oci u oci i svakog da upozorimo na nepravdu koja je ucinjena u proslosti, sadasnjosti i one koje cemo mozda ciniti sutra.

I mi nismo sada ovdje  da bi se samo oprostili od nasih mrtvih, niti da bi plakali i molili. Mi smo ovdje dosli jasno kazati da nase zrtve jos zive u nama i da smo mi nezadovoljni.  Necemo dozvoliti da nas dijele na vas i nas, jer mi smo svi jedno i sve nas isto ceka.

Realnost postojanja nove sanse za genocid ili neki drugi oblik ratnog zlocina govori da moramo ostati skupa i svuda u svijetu dati svijetli primjer kako se rjesavaju ovi problemi.

Postovana gospodo Suci i Politicari,

Mi ne trazimo od vas da nesto ucinite za nas sto je nemoguce. Mi ne zelimo isto tako nista drugo nego da se istina istjera do kraja. Da se genocid i drugi ratni zlocini u Bosni i Hercegovini osudei kazne individualno i pogotovo  institucionalno.  Mi ne trazimo nista drugo nego humani pristup ovom problemu. Skupa stojimo cvrsto pri nasem uvjerenju da genocid mora da se progoni  kako bi u buducnosti sa povjerenjem mogli da gledamo jedni drugima u oci. Kao i poslije II Svjetskog Rata cinimo ovo sjecanje na zrtve genocida sto je vise nego vrijedno podsjecanja. Da se ne zaboravi, da se ne halali, da se ne odustane.                          Hvala  sto ste dosli u tako velikom broju da zajedno podijelimo nasu tugu i bol.                           Hvala sto ostajemo skupa da istrajemo u nasoj borbi za istinu i pravdu.                                                     

Svako dobro vam zelim, hvala

ZAHVALNICA PREDSJEDNIKA PLATFORME UCESNICIMA PROGRAMA SJECANJA NA GENOCID SREBRENICE

Postovani i dragi Bosanci i Hercegovci,

Zelim ovim putem da se zahvalim svima koji su u proteklom mjesecu uzeli ucesce u nizu manifestacija koje su organizovane povodom godisnjice genocida u Srebrenici. Takodje se zahvaljujem svima koji su 11 jula dosli u Hag i doprinijeli da se komemoracija genocida u Srebrenici obavi na dostojanstven nacin. Veoma me raduje da su ove godine  nasi Mladi BiH pokazali velike organizacijske sposobnosti  i pokazali se kao nasa sadasnjost i buducnost u koju ne treba nikako sumnjati. Oni su to uradili sa puno entuzijazma, sa puno takta i ovim putem zelim da im uputim posebne cestitke. Ucesce u Marsu Mira je bilo iznad ocekivanja. Cijeli tok Marsa je bio dobro uravnotezen tako da su svi do jednog ucesnika bez nekih vecih problema uspjesno stigli na cilj. Zatim njihovo angazovanje u organizovanju dvije tribine u Pro-Demosu su takodje bile jako posjecene i dobro zapazene. Sama izlozba karikatura Sukrije Meholjica u Ambasadi i ProDemosu je  bila pristojna manifestacija kojoj je prisustvovalo neocekivano puno nasih gradjana iz svih dijelova Holandije.  Zelim da se zahvalim i nasim dugogodisnjim vijernim prijateljima Holandjanima koji su sve ovo propratili sa paznjom i postovanjem i ove godine dali svoj vrijedni doprinos u obiljezavanju godisnjice. Medju prisutnima na samom Trgu u Hagu su bili  mnogi mladih ljudi sto nas sve cini posebno ponosnim  jer su pokazali da oni nikako nisu zaboravili na svoje oceve i familiju i da nisu odustali od borbe za istinu i pravdu. Sa ovakvom pametnom mladoscu ni Bosna ni Srebrenica ne treba da brinu jer ovi mladi ljudi znaju svoj put istine i pravde. Podrzimo ih i budimo im bezrezervna podrska i dalje u buducnosti. Nasu buducnost mozemo slobodno prepustiti onima kojima i pripada, nasim mladima, jer oni su ovdje pokazali da to hoce, znaju i umiju. 

Predsjednik Platforme BiH

Dr. E. Sendijarevic

CHRIS KEULEMANS O ZAUSTAVLJENOJ BUDUCNOSTI ZRTAVA GENOCIDA U SREBRENICI JULA 1995.

Komemoracija Srebrenice Den Haag, 11. juli 2013. Chris Keulemans Sta bi postali ti djecaci i ljudi da se njihova buducnost nije zaustavila 11. jula 1995. godine? Kako bi izgledao njihov zivot? Sta bi sve dozivjeli u proteklih 18 godina? Da se nije dogodio genocid, Selmo bi sada imao 34 godine. Nikad nisam upoznao njega ili njegovu familiju, tako da samo mogu zamisljati. Tada je imao 16 godina. Zamisljam: dokon u skoli ali talentiran lijevi bek na fudbalskom terenu. To je svako mogao vidjet. Tako i scouti Zelje u Sarajevu, gdje je debutirao u svojoj 18-oj i odigrao svojih deset minuta u izgubljenoj utakmici protiv Kilmamocka iz Skotske u prvom krugu kvalifikacija za Cup Uefa. Dvije godine kasnije je dosao transfer za Hansa Rostock. Ozenio se s Aidom, koja je pocetkom rata sa roditeljima izbjegla u Njemacku. Malo kasnije je dubitovao u nacionalnoj reprezentacije Bosne i Hercegovine. Srebrni Djecak, tako su ga zvali, prema njegovom rodnom mjestu. Dozivio je uspon zajedno sa bosanskohercegovackom momcadi. Poslije dva nezasluzena poraza protiv Portugalije, u kvalifikacijama za Svjetsko Prvenstvo 2010., oprostio se od fudbala. Njegova zena i on danas drze jedan fitness centar u predgradju Rostocka. I svakog ljeta zajedno sa svoje dvoje male djece idu nazad za Srebrenicu, zato sto njegova nena pravi najbolji burek na svijetu i zajedno sa dedom moze jahati na njegovom lijepom konju. Ibrahim bi sada imao 60 godina. Zamisljam: poslije rata je obnovio pekaru koju je preuzeo od svog oca. Ustvarii, to je bilo i vise od pekare. Zapravo to bila srebrenicka fabrika jutarnjeg traca. Za svaki prodati hljeb Ibrahim je dobijao po jedan trac, koji je kasnije prenosio sljedecoj musteriji. Ali ljepota svega je da Ibrahim nije volio raznorazna ogovaranja pa je stoga od svake price prenosio neku ljepsu i smijesniju varijantu. Tako su se ulice Srebrenice zahvaljujuci Ibrahimu punile veselim pricama. Danas je on ponosni dedo petoro unucadi. Kcerka Lejla i zet Bure su preuzeli njegovu pekaru. Ali kad je lijepo vrijeme on zajedno sa suprugom Melihom zauzme trotoar i prica saljive zgode danasnjim musterijama. Senad bi sad imao 44 godine. Zamisljam da njemu stvari nisu bas posle za rukom. Ramisljao je da ce se poslije rata preko noci obogatiti svercom cigareta, alkohola i zena. Prijatelji sumnjivih prijatelja mu kao sredili pravu stelu ali kad su poslije dosli da naplate, to vise nisu bili prijatelji. Senad je pobjegao za Austriju a potom za Spaniju. Njegova majka, koja se vratila na njeno seosko imanje povise Srebrenice, rijetko je sta cula o njemu. Senad je bio zapao u prazninu uzrokovanu ratom: nepreradjene traume, nestala su postepeno moralna pravila a umjesto njih se pojavila unistavajuca opsesija za brzim bogacenjem i nemoc sagledavanja sutrasnjice. Murat bi sad imao 83 godine. Da nije umro prosle godine. Zamisljam da je docekao da u svojim rukama drzi svog prvog praunuka. Radi toga je odletio za Schiedam, gdje se njegov unuk Nihad zaposlio kao racunovodja. Murat je tad vec bio bolestan i skoro slijep. Ali i vrlo mudar, velikodusan cuvar porodicnog stabla. Nakon smrti njegove divne zene Suade, prije 10 godina, postao je jos njezniji. Prozivio je dva rata i izgubio mnogo prijatelja i clanova familije. Ali je kao ucitelj istorije godinama mlade ljude slao u svijet sa svijescu da se nasa djetinja vjera u dobro ne moze iskorijeniti. Ma kakve uzase dozivljavali, ta vjera svakoj novoj generaciji predstavlja novi pocetak. Istu tu vjeru je vidio u budnom pogledu svog praunucica dok ga je drzao u krilu. I znao je da ce prezivjeti, cak i kad se njegov dug i bogat zivot bude ugasio. Buducnost nije zaustavljena. Vise od osam hiljada zivota jeste, bar na ovom svijetu. Njihovi prezivjeli – a takvih je mnogo ovdje na ovom trgu – se moraju sukobiti sa svojim gubitkom, sa tugovanjem za djecom i unucadima koje nisu uspjeli dobiti, sa siromastvom u koje su zapali, sa novim zivotom u Bosni ili inostransvu, sa ignorisanjem od strane cijelog svijeta. Ali buducnost ide dalje, vrijeme je nemoguce zaustaviti. Sad je 11. juli 2013. Jos uvijek se budimo svakog jutra. Jos uvijek je svaki dan jedan novi dan. Smrt voljenih zna paralizirati. Kad nas napuste, cini nam se da se svijet zaustavi na momenat. Ali nikad za dugo. Nismo rodjeni da ostanemo paralizirani. Zivimo dalje i prosljedjujemo zivotne lekcije, mogli mi to ili ne, zeljeli mi to ili ne. Najbolji primjer su svi ti muskarci a pogotovo zene koje su prezivjele Srebrenicu. Oni zive sa neizrecivim sjecanjen i paralizirajucim gubitkom, ali zive. Zive zivotom u kojem zjapi praznina, ali je to zivot. Sa svim njegovim otkricima, iznenadjenima, razocarenjima, nocnim morama i novim iskustvima. Ne zive zivot u zastoju. To nije zivot koji se samo sastoji iz smrti, gubitka i stagnacije. Zivot je uvijek vise od toga. Zivot takodje znaci sticati nova sjecanja, traziti pravdu za ono sto se nije smjelo desiti, ostvarati ambicije na koje bi bili ponosni oni kojih vise nema, stoga sto radimo onako kako bi oni zeljeli – i zato sto znamo da oni jos uvijek sa nama posmatraju, misle i zive. Kako bi bilo lijepo dozivjeti Selmovu, Ibrahimovu, Senadovu, Muratovu i buducnost svih ostalih osam hiljada drugih djecaka i ljudi. Ali njihova buducnost je zaustavljena. Nasa nije. Niti buducnost onih ljudi koji su tada bili u Srebrenici. Ali ni onih ljudi koji cine sve kako se tako nesto nikad vise ne bi dogodilo. Prisjecam se i jedne djevojcice koja ce biti sahranjena danas u Potocarima. Ona je prosle godine pronadjena u malom grobu u zoni Dutchbata, zajedno sa cetiri druge osobe. Ona je odmah nakon njenog rodjenja, 11. jula 1995. godine, oduzeta od svoje majke Have Muhic. Preminula je gotov odmah. Njen otac, Hajrudin, takodjer nije prezivio Srebrenicu. Njena majka jeste i ona sada zivi u Francuskoj sa svojim sinom od 23 godine. Njena majka je joj zeljela dati ime Fatima. Kako bi se njen zivot odvijao? Zamisljam da je imala sretno djetinstvo, sa puno ljubavi od strane njenih roditelja, nena, djedova, dajdzi i tetaka. Pohadjala bi skolu sa dobrim ocjenama. Nakon njenog diplomiranja Fatima bi se mozda odlucila za studiju u Holandiji. U tom slucaju bi ona ovdje mogla sjediti, na jednoj od ovih terasa ovdje na ovom trugu, sa svojim novim prijateljicama. Spremna za svoje studije medicine. Spremna da pomaze ljudima. Da omoguci ljudima bolju buducnost.