CHRIS KEULEMANS O ZAUSTAVLJENOJ BUDUCNOSTI ZRTAVA GENOCIDA U SREBRENICI JULA 1995.

Komemoracija Srebrenice Den Haag, 11. juli 2013. Chris Keulemans Sta bi postali ti djecaci i ljudi da se njihova buducnost nije zaustavila 11. jula 1995. godine? Kako bi izgledao njihov zivot? Sta bi sve dozivjeli u proteklih 18 godina? Da se nije dogodio genocid, Selmo bi sada imao 34 godine. Nikad nisam upoznao njega ili njegovu familiju, tako da samo mogu zamisljati. Tada je imao 16 godina. Zamisljam: dokon u skoli ali talentiran lijevi bek na fudbalskom terenu. To je svako mogao vidjet. Tako i scouti Zelje u Sarajevu, gdje je debutirao u svojoj 18-oj i odigrao svojih deset minuta u izgubljenoj utakmici protiv Kilmamocka iz Skotske u prvom krugu kvalifikacija za Cup Uefa. Dvije godine kasnije je dosao transfer za Hansa Rostock. Ozenio se s Aidom, koja je pocetkom rata sa roditeljima izbjegla u Njemacku. Malo kasnije je dubitovao u nacionalnoj reprezentacije Bosne i Hercegovine. Srebrni Djecak, tako su ga zvali, prema njegovom rodnom mjestu. Dozivio je uspon zajedno sa bosanskohercegovackom momcadi. Poslije dva nezasluzena poraza protiv Portugalije, u kvalifikacijama za Svjetsko Prvenstvo 2010., oprostio se od fudbala. Njegova zena i on danas drze jedan fitness centar u predgradju Rostocka. I svakog ljeta zajedno sa svoje dvoje male djece idu nazad za Srebrenicu, zato sto njegova nena pravi najbolji burek na svijetu i zajedno sa dedom moze jahati na njegovom lijepom konju. Ibrahim bi sada imao 60 godina. Zamisljam: poslije rata je obnovio pekaru koju je preuzeo od svog oca. Ustvarii, to je bilo i vise od pekare. Zapravo to bila srebrenicka fabrika jutarnjeg traca. Za svaki prodati hljeb Ibrahim je dobijao po jedan trac, koji je kasnije prenosio sljedecoj musteriji. Ali ljepota svega je da Ibrahim nije volio raznorazna ogovaranja pa je stoga od svake price prenosio neku ljepsu i smijesniju varijantu. Tako su se ulice Srebrenice zahvaljujuci Ibrahimu punile veselim pricama. Danas je on ponosni dedo petoro unucadi. Kcerka Lejla i zet Bure su preuzeli njegovu pekaru. Ali kad je lijepo vrijeme on zajedno sa suprugom Melihom zauzme trotoar i prica saljive zgode danasnjim musterijama. Senad bi sad imao 44 godine. Zamisljam da njemu stvari nisu bas posle za rukom. Ramisljao je da ce se poslije rata preko noci obogatiti svercom cigareta, alkohola i zena. Prijatelji sumnjivih prijatelja mu kao sredili pravu stelu ali kad su poslije dosli da naplate, to vise nisu bili prijatelji. Senad je pobjegao za Austriju a potom za Spaniju. Njegova majka, koja se vratila na njeno seosko imanje povise Srebrenice, rijetko je sta cula o njemu. Senad je bio zapao u prazninu uzrokovanu ratom: nepreradjene traume, nestala su postepeno moralna pravila a umjesto njih se pojavila unistavajuca opsesija za brzim bogacenjem i nemoc sagledavanja sutrasnjice. Murat bi sad imao 83 godine. Da nije umro prosle godine. Zamisljam da je docekao da u svojim rukama drzi svog prvog praunuka. Radi toga je odletio za Schiedam, gdje se njegov unuk Nihad zaposlio kao racunovodja. Murat je tad vec bio bolestan i skoro slijep. Ali i vrlo mudar, velikodusan cuvar porodicnog stabla. Nakon smrti njegove divne zene Suade, prije 10 godina, postao je jos njezniji. Prozivio je dva rata i izgubio mnogo prijatelja i clanova familije. Ali je kao ucitelj istorije godinama mlade ljude slao u svijet sa svijescu da se nasa djetinja vjera u dobro ne moze iskorijeniti. Ma kakve uzase dozivljavali, ta vjera svakoj novoj generaciji predstavlja novi pocetak. Istu tu vjeru je vidio u budnom pogledu svog praunucica dok ga je drzao u krilu. I znao je da ce prezivjeti, cak i kad se njegov dug i bogat zivot bude ugasio. Buducnost nije zaustavljena. Vise od osam hiljada zivota jeste, bar na ovom svijetu. Njihovi prezivjeli – a takvih je mnogo ovdje na ovom trgu – se moraju sukobiti sa svojim gubitkom, sa tugovanjem za djecom i unucadima koje nisu uspjeli dobiti, sa siromastvom u koje su zapali, sa novim zivotom u Bosni ili inostransvu, sa ignorisanjem od strane cijelog svijeta. Ali buducnost ide dalje, vrijeme je nemoguce zaustaviti. Sad je 11. juli 2013. Jos uvijek se budimo svakog jutra. Jos uvijek je svaki dan jedan novi dan. Smrt voljenih zna paralizirati. Kad nas napuste, cini nam se da se svijet zaustavi na momenat. Ali nikad za dugo. Nismo rodjeni da ostanemo paralizirani. Zivimo dalje i prosljedjujemo zivotne lekcije, mogli mi to ili ne, zeljeli mi to ili ne. Najbolji primjer su svi ti muskarci a pogotovo zene koje su prezivjele Srebrenicu. Oni zive sa neizrecivim sjecanjen i paralizirajucim gubitkom, ali zive. Zive zivotom u kojem zjapi praznina, ali je to zivot. Sa svim njegovim otkricima, iznenadjenima, razocarenjima, nocnim morama i novim iskustvima. Ne zive zivot u zastoju. To nije zivot koji se samo sastoji iz smrti, gubitka i stagnacije. Zivot je uvijek vise od toga. Zivot takodje znaci sticati nova sjecanja, traziti pravdu za ono sto se nije smjelo desiti, ostvarati ambicije na koje bi bili ponosni oni kojih vise nema, stoga sto radimo onako kako bi oni zeljeli – i zato sto znamo da oni jos uvijek sa nama posmatraju, misle i zive. Kako bi bilo lijepo dozivjeti Selmovu, Ibrahimovu, Senadovu, Muratovu i buducnost svih ostalih osam hiljada drugih djecaka i ljudi. Ali njihova buducnost je zaustavljena. Nasa nije. Niti buducnost onih ljudi koji su tada bili u Srebrenici. Ali ni onih ljudi koji cine sve kako se tako nesto nikad vise ne bi dogodilo. Prisjecam se i jedne djevojcice koja ce biti sahranjena danas u Potocarima. Ona je prosle godine pronadjena u malom grobu u zoni Dutchbata, zajedno sa cetiri druge osobe. Ona je odmah nakon njenog rodjenja, 11. jula 1995. godine, oduzeta od svoje majke Have Muhic. Preminula je gotov odmah. Njen otac, Hajrudin, takodjer nije prezivio Srebrenicu. Njena majka jeste i ona sada zivi u Francuskoj sa svojim sinom od 23 godine. Njena majka je joj zeljela dati ime Fatima. Kako bi se njen zivot odvijao? Zamisljam da je imala sretno djetinstvo, sa puno ljubavi od strane njenih roditelja, nena, djedova, dajdzi i tetaka. Pohadjala bi skolu sa dobrim ocjenama. Nakon njenog diplomiranja Fatima bi se mozda odlucila za studiju u Holandiji. U tom slucaju bi ona ovdje mogla sjediti, na jednoj od ovih terasa ovdje na ovom trugu, sa svojim novim prijateljicama. Spremna za svoje studije medicine. Spremna da pomaze ljudima. Da omoguci ljudima bolju buducnost.