GOVOR NURE JUSUFOVIĆ IZ UDRUŽENJA PREŽIVJELIH SREBRENIČKOG GENOCIDA 95
Poštovana gospodo, dragi moji Bosanci, Holanđani i ostali prisutni,
Evo i danas poslije 19 godina ponovo smo okupljeni ovdje, na ovom trgu gdje se okupljamo već duži niz godina, da podsjetimo svijet, a posebno Holandiju na dešavanja iz jula 1995. godine. Na taj strasni zločin koji se dogodio u Srebrenici na očigled cijelog svijeta koji nikada nećemo niti smijemo zaboraviti. Pored genocida koji smo preživjeli i dan-danas prema nama, preživjelima, konstantno se čini nepravda koja nas boli isto toliko, možda i više, od samog zločna.
Nura Jusufović
Medjunarodna zajednica, koja se toliko "zalaze za postivanje medjunarodnog prava i normi", nijemo je posmatrala zlocin koji se desavao ispred njeniih ociju na pragu 21 vijeka. Poslije holokausta iz II svjetskog rata nad Jevrejima, rekli su "nikad vise", a eto, desilo se upravo u njihovom prisustvu i pod njihovom zastavom. Jesmo li mi u Srebrenici bili osuđeni na smrt i prije smrti?
Bili smo u enklavi gladni, žedni, napaćeni i izmućeni do besvijesti. Dopremali su nam humanitarnu pomoć čak i zračnim putem kako bi nas spasili od sigurne smrti. Gledali smo tada u nebo radujući se zvuku aviona i huki padobranskih paleta sa hranom. Gledali smo u nebo i tih kritičnih julskih dana 1995. iščekujući ponovo zvuk aviona ali ovaj put ga nismo dočekali. Izdati smo! Ostavljeni smo da se sami borimo za sopstveni život iako su nas trebali i morali zaštititi svojim mandatom i ulogom zbog čega su i došli u Srebrenicu.
Ti isti, plavi šljemovi su samo nadgledali uništenje i masovno protjerivanje jednog naroda. Holandski bataljon, prema izjavi tadašnjeg ministra odbrane Jorisa Voorhoevea, nije imao zadatak da zaštiti enklavu već da obeshrabri napada uz predpostavku da samo prisustvo UN-a u zaštićenim zonama je dovoljno za ostvarivanje tog zadatka.Ova predpostavka bila je u Srebrenici kažnjena na dramatičan način. Najveću cijenu ove pogrešne predpostavke platilo je civilno stanovništvo nad kojim su izvršene masovne egzekucije. Niko nije pokušao spriječiti taj pokolj. Očigledno je da je sve bilo unaprijed odlučeno. Evropska unija je tvrdila da nema mogućnosti da upotrijebi silu. Zemlje, članice unije poklekle su pred holandskom molbom da se ne interveniše sve dok se njihovi vojnici ne evakuišu iz Srebrenice. Praktičnom zapadne sile su "dale" zeleno svjetlo srpskoj strani za stravični pokolj u Srebrenici za koji se niko nije ni zabrinuo.
Rezultat njihove politike je na hiljade mrtvih Bošnjaka Podrinja i Istočne Bosne. Za one koji jos uvjek nisu otišli u Srebrenicu na memorijalni kompleks u Potočarima, preporučujem da odu i vide na hiljade bijelih nišana koji nas opominju i podsjećaju na zločin koji se desio ne tako davno. Peispitajmo svi skupa svoju savjest! Koliko smo svi mi skupa učnili da spriječmo taj teški zločin?!
Neki pojedinci ili države su jos uvjek spremne da kažu kako nisu odgovorni za genocid u Srebrenici "svaljujući" krivnju na nekog drugog. Pa gdje nam je gospodo savjest, šta je sa njom? Šta je sa Rezolucijom Evropskog parlamenta o Srebrenici kojom se svim zamljama članicama EU i drugim Zapadno-Balkanskim zemljama preporučuje obilježavanje 11. jula kao dana sjećanja na žrtve genocida. Podržava li istinski tu rezoluciju Parlament, Vlada i stanovništvo Holandije?! Mislim da ne podržavaju, jer da su saglasni sa ovom rezolucijom bilo bi nas danas ovdje na hiljade, toliko da bi nam ovaj trg bio malo mjesto za okupljanje. U tom slučaju ne bi u našoj neposrednoj blizini, ispred i lijevo od nas bili puni holandski kafići u kojima sjede gosti, Holandjani, a da pojma nemaju šta se dešava na nekoliko metara od njih na ovom trgu.
Zar Holandija, čiji vojnici su neposredni posmatrači i učesnici najstrašnijeg zločina u novijoj historiji, ne treba 11. juli proglasiti nacionalnim danom žalosti u cijeloj zemlji, a zastave na ovaj dan spustiti na pola koplja.
Svim žrtvama genocida u Srebrenici rahmet duši, a u njihovo ime vama veliko hvala na dolasku, izdvojenom vremenu, strpljenju i pažnji.