GOVOR SEFKIJE HADZIARAPOVICA POVODOM 11. JULA PRED PARLAMENTOM
SREBRENICA - TESKI BILJEG NA DUSI SRPSKOG NARODA I DEMOKRATSKE JAVNOSTI EVROPE I CIJELOG SVIJETA
SEFKIJA HADZIARAPOVIC IZ SREBRENICE POZIVA PRED HOLANDSKIM PARLAMENTOM: NEKA ISTINA O SREBRENICI BUDE CAS ISTORIJE CIJELOM SVIJETU
Poštovane dame i gospodo,
Kad smo se dogovarali ko će ove godine govoriti ispred građana BiH u povodu 10 godina počinjenog genocida u Srebrenici znao sam da je to jako težak zadatak.
Pisao sam i duboko razmišljao,a sve u nadi da tekst nije konačan, jer sam se nadao da neću više, isto kao i vi, morati svako jutro slušati vijesti i čitati teletekst te čuti dugo očekivanu vijest da su najveći koljači sa Balkana Radovan Karadžic i Ratko Mladić konačno uhapšeni. To je svakodnevno razmišljanje svakog Bošnjaka i Bošnjakinje kao i drugih poštenih građana svijeta.
Šta da čovjek kaže, danas, nakon 10 godina od najtežeg zločina počinjenog nakon 2 svjetskog rata, izuzev razočaranje , tuga i bol. Zločin koji je počinjen nad nedužnim narodom i to samo zbog toga što nisu Srbi, zbog toga što imaju muslimansko ili hrvatsko ime.
Da, bio je to nezapamčeni zločin, pravi holokaust. Žrtve nisu birane. Na najsvirepiji način su likvidirani muškarci, djeca , starci i bolesni. Žene su silovane , zlostavljane i na nezamisliv način omalovažavane. Kriterij je bio jasan. Nesrpski narod u BiH je morao nestati. To je zlo dobro smišljeno i ideološki zacrtano u programu SANU (Srpske akademije nauke i umjetnosti) a čiji je inicijator i mentor bio Slobodan Milosević. Zloupotrebom crkve i religije i nezapamčenom medijskom propagandom takva ideologija dobija svoj najcrnji oblik u ratu na prostorima bivše Jugoslavije a posebno u BiH kao multinacionalnoj i multietničkoj državi.
11. jula 1995 takva ideologija dobija svoj najcrnji scenario. Oni koji su odlučivali o smrti i zivotu odlučili su da učine kraj životu za 8106 osoba, uglavnom civila.
Nažalost , sve se to dešavalo pred očima svijeta, pred očima plavih šljemova-Dutchbata u jednoj “zaštićenoj zoni”- Srebrenici.
Pripadnici holandskog bataljona kao da su kod očiju bili bez očiju i nisu željeli nista niti viditi ni čuti. Je li to bila naredba od nekog višeg organa ili izdaja nedužnog naroda koji je u njima vidio spas koji nikad nije došao. Sada je to svima jasno.Genocid se desio pred očima Duchbata a Holandija i svijet i dalje čute, izbjegavaju da kažu istinu, zadovolje pravdu i priznaju krivicu.
Dok je Bosnjačkom narodu bilo onemogućeno da ostvari svoje osnovno pravo-pravo na odbranu jer mu je svjesno oduzeto oružje i uveden embargo, dotle je do zuba naoružana armija iz Srbije potpomognuta stranim plaćenicima i vojskom tzv. Republike Srpske, pod vođstvom bolesnih umova, činila ono što razum nije mogao predvidjeti. Ljudski život nije bio vrijedan, a zločinci kao da su se nadmetali ko će na svirepiji način muciti i likvidirati nedužni narod.
Kako tumačiti ubijanje djece, bespomoćnih staraca pa i žena koje su bile trudne, na način kao što su pucanj u leđa u one kojima su ruke bile već zavezane. Kako tumačiti masovna ubitstva i masovne grobnice. Baš je to “junaštvo” o kojem će se u knjigama nove istorije Srbije, kao i do sada, puno pisati i pjevati, a od zločcinaca praviti heroji.
Na našu sreću, mi Bošnjaci, nećemo morati taku istoriju vise učiti.
Svi ti događjaji su u nama prouzrokovali strašne traume. Tuga, razočarenje i bol leže u duši Bošnjaka godinama .
Danas, kada je u Potočarima dženaza za još 350 pronađenih žrtava, a za mnoge od nas ovdje prisutnih njihovih članova obitelji, su naše emocije još više izrašene i teško je svu tu bol pravom riječi iskazati.
Izgubiti svog najmilijeg sina, brata, muža, drugu familiju i prijatelje i to na najsvirepiji način je duboka bol koja se teško liječi. Za veliki broj se još uvijek ne zna ni trag u tim brdovitim bosanskim šumama, jamama i ko zna gdje. Vapaji bespomoćnih majki za svojom djecom kao da više ne pomažu. Mnoge od njih ne mogu reći da im je sin bio živ a rado bi voljele da, napokon, znaju gdje im je mezar koji mogu posjetiti, proučit, plakati i sječati se.
Koliko dugo će to biti ljudi bez nade bespomoćno moliti za istinu i pravdu?!
Patnja je neizmjerno velika, a na drugoj strani sijači zla i najveći ratni zločinci Radovan Karadzic i Ratko Mladic slobodno šetaju i odsjedaju u birtijama Srbije , Crne Gore i ko zna još gdje i uz čiju podršku.
Da, gospođa Karla del Ponto ne želi danas biti u Potočarima gdje će se okupiti veliki broj predstavnika međunarodne zajednice. Po meni s pravom jer svi ti svjetski predstavnici koji su danas tamo ili već bili jučer u Bosni i pričali bosanskom narodu o krivnji međunarodne zajednice učiniće puno više ako to kažu u vlastitim zemljama pred svojim građanima i parlamentima jer bi se, mozda, neke od vlada smilovale i aktivno se uključile u hapšenje tih monstruma i sijača zla Karadžica i Mladića. Možda se tad sazna više i prizna krivnja a vlastitom narodu kaže istina o Srebrenici. Istina, ma koliko bila gorka, je jedino što Bošnjački narod traži jer je to uslov za sve dalje korake u procesu ka mogućem oprostu i pomirenju. Taj proces je dugotrajan i mnogi, koji su neposredno doživjeli taj zločin, teško to mogu akceptirati jer su takvi stravični zločini duboko urezani u emocije a blizina historijskog trenutka još uvijek jako naglašena.
Taj se proces, u svakom slučaju, neće desiti bez istine i pravde. Svi pokusaji podvala kako su “braća ubila braću” od strane “nestašnih “ još će duže produbljivati taj bol u srcima Bošnjaka. Podvale od strane međunarodne zajednice da se u Bosni desio građanski rat nas strašno bole jer to svi znaju da je prava istina da je na BiH –međunarodno priznatu državu izvršena agresija iz Srbije i Crne Gore potpomognuta saveznicima i vojskom samoprozvane Republike Srpske koju nazalost Dejton legalizuje. Svima je poznato da se radi o jednoj genocidnoj tvorevini. To je po medjunarodnom pravu jasno i glasno nelegitimna tvorevina a koja i danas koči procese razvoja BiH. Cijeli svijet je nedavno mogao vidjeti uključenost Srbije u genocid u BiH kroz snimke zlodijela nad 6. nedužne djece. To je bilo stravično gledati. Snimke koji su bili u Beogradu kao da je trebalo njima prikazivati pa da ih vide. Koje licemjerje!
Farse o povratku na svoje u genocidnoj tvorevini kao što je Republika Srpska ne možemo prihvatiti jer tamo nije stvoren niti minimum uslova za održiv povratak i iole život dostojan čovjeka. Zar još jednom dozvoliti da se gazi po dostojanstvu bošnjackog naroda. To medjunarodna zajednica zna dobro ali kao da je ponovo slijepa i gluha. Kako tumačiti jačanje četnickog Ravnogorskog pokreta pred očima svijeta?! Kako tumačiti da to otvoreno podržava vlast u Srbiji a minister vanjskih poslova Vuk Drasković prisustvuje tim skupovima?! Sta znači parola Nož-žica-Srebrenica?! Jesu li to pozivi na oproštaj i pomirenje ili prizivanje bliske prošlosti pune zla, mržnje i nepojmljivih zločina počinjenih nad Bošnjacima?! Ne, to ne izaziva u nama strah ali može prouzrokovati jos veću mržnju koja, nedaj Bože, novim ratom može biti još pogubnija.
Život izbjeglica iz Srebrenice u BiH ili kako to mi kazemo muhadžera je jako težak. Zar ti ljudi da ponovo doživljavaju genocid?! To je bolno da se to dešava i u vlastitoj državi. Ti ljudi su zadnjeg reda i kao da ih je neko prokleo . Niko i nigdje ih ne želi. Niko ih ne prizna. Jedino je preostalo da se onda vrate u Srebrenicu da tamo umru. Umrijeti u Srebrenici na svom ognjištu je jedino preostali motiv povratka. Da li holandska vlada takodje ne čini još jedan nehumani gest nad tim narodom odnosom prema izbjeglicama iz Srebrenice. Jadni i bespomoćni žele da svoje utočiste nađu ovdje u Holandiji. Prisilnim vraćanjem Holandija čini novu gresku. Učinite nešto, pomozite tim ljudima koji, možda, ovdje traže slamku spasa i žele povezati sudbine ali ne na nacin kako je to uradio Dutchbat.
O Srebrenici i o ratu u BiH je sve poznato. Nažalost, svijet ne želi da prizna istinu. Istina koja je gorka ali vrlo važna za žrtve genocida. Istina o agresiji a ne građanskom ratu kako te mediji i ovdje u Holandiji neprestano eksploatišu. Dakle, ponovo nešto što nas Bošnjake ignoriše, izaziva nesigurnost i nove traume. Bošnjaci nisu željeli rat niti su ga izazvali. To je miran, radan i tolerantan narod.
Svi silni izvještaji, analize i raporti o ulozi Duchbata i Holandije u svemu ovom kao da žele da naš bol i tugu još duže produže. Formalne ostavke bez lične odgovornosti nisu ništa drugo nego izbjegavanje istine i bacanje prašine u oči. Sve te greške koje su počinjene kao da su se desile negdje u nepostojećem svijetu sa nepostojećim ljudima i daleko od javnosti.
Nažalost, sve je ovo vapaj jer međunarodnoj zajednici kao da je cilj da se Srebrenica zaboravi. Priznajem greške i prihvatanjem odgovornosti svih učesnika pojedinačno Holandija i međunarodna zajednica treba da pokažu da žele pomoći tim neduznim žrtvama u jednoj maloj BiH ali velikoj za svjetsku historiju. To je događaj koji će se pisati kao najcrnja stranica u vojnoj i političkoj historiji Holandije i međunarodne zajednice.Od te istine ne treba bježati.
Da li su agresor i njegovi saveznici, napokon, spremni priznati svoju krivicu ?! Da li su spremni uhapsiti i kazniti ratne zločince ili će to odlagati u beskraj i navodno izražavati da to oni zele ali…
Ne. Mi nećemo stati u našim stremljenjima za istinom i pravdom. Svi oni koji misle da će se Srebrenica zaboraviti poručujemo NE ! Mi energično zahtjevamo da se sijači mržnje i krivci za tolike žrtve odmah uhapse i nađu iza rešetki Scheveningena gdje im je i mjesto. Nećemo dozvoliti da naše majke, sestre i familije bespomoćno hodaju ulicama i trgovima diljem svijeta noseći parole, slike najmilijih i liste imena nestalih, da i dalje trpe bol, da ne znaju gdje su kosti majmilijih i da ne mogu proučiti mrtvim. Pitamo se hoće li i kada će doći kraj Karadzicu i Mladicu ?
To se pita svaki pošteni građanin svijeta kao i mi koji smo se danas ovdje okupili da obilježimo neslavan jubilej 10 godina genocida u Srebrenici.
Mi to ne činimo nasiljem i zločinom nego mirno i dostojanstveno.Mi se ne stidimo. Neka se stide zločinci ako oni uopšte imaju stida.
Mi s ovog mjesta pozivamo sve vlade i narode svijeta na razum, na toleranciju i razumjevanje, na respekt na mir i mirni način razrješavanja svih problema. Neka se Srebrenica nikada i nigdje više ne dogodi. Neka istina o Srebrenici bude čas istorije cijelome svijetu a žrtvama olakšanje da bol i tugu bar malo ublaže.
Danšnjim puštanjim 350 bijelih balona sa imenim danas pokopanih u Potočarima i dijeljenjem bijelih ljiljana mi želimo istinski povezati naše misli i sudbine sa njima ali ne na način kako je to ucinio Dutcbat i NATO 1995 godine.
Neka je slava i rahmet svim žrtvama genocida u Srebrenici kao i svim drugim nedužnim žrtvama rata u BiH.
Den Haag, 11.juli 2005.
Autor teksta i govornik Šefkija Hadžiarapović
SEFKIJA HADZIARAPOVIC IZ SREBRENICE POZIVA PRED HOLANDSKIM PARLAMENTOM: NEKA ISTINA O SREBRENICI BUDE CAS ISTORIJE CIJELOM SVIJETU
Poštovane dame i gospodo,
Kad smo se dogovarali ko će ove godine govoriti ispred građana BiH u povodu 10 godina počinjenog genocida u Srebrenici znao sam da je to jako težak zadatak.
Pisao sam i duboko razmišljao,a sve u nadi da tekst nije konačan, jer sam se nadao da neću više, isto kao i vi, morati svako jutro slušati vijesti i čitati teletekst te čuti dugo očekivanu vijest da su najveći koljači sa Balkana Radovan Karadžic i Ratko Mladić konačno uhapšeni. To je svakodnevno razmišljanje svakog Bošnjaka i Bošnjakinje kao i drugih poštenih građana svijeta.
Šta da čovjek kaže, danas, nakon 10 godina od najtežeg zločina počinjenog nakon 2 svjetskog rata, izuzev razočaranje , tuga i bol. Zločin koji je počinjen nad nedužnim narodom i to samo zbog toga što nisu Srbi, zbog toga što imaju muslimansko ili hrvatsko ime.
Da, bio je to nezapamčeni zločin, pravi holokaust. Žrtve nisu birane. Na najsvirepiji način su likvidirani muškarci, djeca , starci i bolesni. Žene su silovane , zlostavljane i na nezamisliv način omalovažavane. Kriterij je bio jasan. Nesrpski narod u BiH je morao nestati. To je zlo dobro smišljeno i ideološki zacrtano u programu SANU (Srpske akademije nauke i umjetnosti) a čiji je inicijator i mentor bio Slobodan Milosević. Zloupotrebom crkve i religije i nezapamčenom medijskom propagandom takva ideologija dobija svoj najcrnji oblik u ratu na prostorima bivše Jugoslavije a posebno u BiH kao multinacionalnoj i multietničkoj državi.
11. jula 1995 takva ideologija dobija svoj najcrnji scenario. Oni koji su odlučivali o smrti i zivotu odlučili su da učine kraj životu za 8106 osoba, uglavnom civila.
Nažalost , sve se to dešavalo pred očima svijeta, pred očima plavih šljemova-Dutchbata u jednoj “zaštićenoj zoni”- Srebrenici.
Pripadnici holandskog bataljona kao da su kod očiju bili bez očiju i nisu željeli nista niti viditi ni čuti. Je li to bila naredba od nekog višeg organa ili izdaja nedužnog naroda koji je u njima vidio spas koji nikad nije došao. Sada je to svima jasno.Genocid se desio pred očima Duchbata a Holandija i svijet i dalje čute, izbjegavaju da kažu istinu, zadovolje pravdu i priznaju krivicu.
Dok je Bosnjačkom narodu bilo onemogućeno da ostvari svoje osnovno pravo-pravo na odbranu jer mu je svjesno oduzeto oružje i uveden embargo, dotle je do zuba naoružana armija iz Srbije potpomognuta stranim plaćenicima i vojskom tzv. Republike Srpske, pod vođstvom bolesnih umova, činila ono što razum nije mogao predvidjeti. Ljudski život nije bio vrijedan, a zločinci kao da su se nadmetali ko će na svirepiji način muciti i likvidirati nedužni narod.
Kako tumačiti ubijanje djece, bespomoćnih staraca pa i žena koje su bile trudne, na način kao što su pucanj u leđa u one kojima su ruke bile već zavezane. Kako tumačiti masovna ubitstva i masovne grobnice. Baš je to “junaštvo” o kojem će se u knjigama nove istorije Srbije, kao i do sada, puno pisati i pjevati, a od zločcinaca praviti heroji.
Na našu sreću, mi Bošnjaci, nećemo morati taku istoriju vise učiti.
Svi ti događjaji su u nama prouzrokovali strašne traume. Tuga, razočarenje i bol leže u duši Bošnjaka godinama .
Danas, kada je u Potočarima dženaza za još 350 pronađenih žrtava, a za mnoge od nas ovdje prisutnih njihovih članova obitelji, su naše emocije još više izrašene i teško je svu tu bol pravom riječi iskazati.
Izgubiti svog najmilijeg sina, brata, muža, drugu familiju i prijatelje i to na najsvirepiji način je duboka bol koja se teško liječi. Za veliki broj se još uvijek ne zna ni trag u tim brdovitim bosanskim šumama, jamama i ko zna gdje. Vapaji bespomoćnih majki za svojom djecom kao da više ne pomažu. Mnoge od njih ne mogu reći da im je sin bio živ a rado bi voljele da, napokon, znaju gdje im je mezar koji mogu posjetiti, proučit, plakati i sječati se.
Koliko dugo će to biti ljudi bez nade bespomoćno moliti za istinu i pravdu?!
Patnja je neizmjerno velika, a na drugoj strani sijači zla i najveći ratni zločinci Radovan Karadzic i Ratko Mladic slobodno šetaju i odsjedaju u birtijama Srbije , Crne Gore i ko zna još gdje i uz čiju podršku.
Da, gospođa Karla del Ponto ne želi danas biti u Potočarima gdje će se okupiti veliki broj predstavnika međunarodne zajednice. Po meni s pravom jer svi ti svjetski predstavnici koji su danas tamo ili već bili jučer u Bosni i pričali bosanskom narodu o krivnji međunarodne zajednice učiniće puno više ako to kažu u vlastitim zemljama pred svojim građanima i parlamentima jer bi se, mozda, neke od vlada smilovale i aktivno se uključile u hapšenje tih monstruma i sijača zla Karadžica i Mladića. Možda se tad sazna više i prizna krivnja a vlastitom narodu kaže istina o Srebrenici. Istina, ma koliko bila gorka, je jedino što Bošnjački narod traži jer je to uslov za sve dalje korake u procesu ka mogućem oprostu i pomirenju. Taj proces je dugotrajan i mnogi, koji su neposredno doživjeli taj zločin, teško to mogu akceptirati jer su takvi stravični zločini duboko urezani u emocije a blizina historijskog trenutka još uvijek jako naglašena.
Taj se proces, u svakom slučaju, neće desiti bez istine i pravde. Svi pokusaji podvala kako su “braća ubila braću” od strane “nestašnih “ još će duže produbljivati taj bol u srcima Bošnjaka. Podvale od strane međunarodne zajednice da se u Bosni desio građanski rat nas strašno bole jer to svi znaju da je prava istina da je na BiH –međunarodno priznatu državu izvršena agresija iz Srbije i Crne Gore potpomognuta saveznicima i vojskom samoprozvane Republike Srpske koju nazalost Dejton legalizuje. Svima je poznato da se radi o jednoj genocidnoj tvorevini. To je po medjunarodnom pravu jasno i glasno nelegitimna tvorevina a koja i danas koči procese razvoja BiH. Cijeli svijet je nedavno mogao vidjeti uključenost Srbije u genocid u BiH kroz snimke zlodijela nad 6. nedužne djece. To je bilo stravično gledati. Snimke koji su bili u Beogradu kao da je trebalo njima prikazivati pa da ih vide. Koje licemjerje!
Farse o povratku na svoje u genocidnoj tvorevini kao što je Republika Srpska ne možemo prihvatiti jer tamo nije stvoren niti minimum uslova za održiv povratak i iole život dostojan čovjeka. Zar još jednom dozvoliti da se gazi po dostojanstvu bošnjackog naroda. To medjunarodna zajednica zna dobro ali kao da je ponovo slijepa i gluha. Kako tumačiti jačanje četnickog Ravnogorskog pokreta pred očima svijeta?! Kako tumačiti da to otvoreno podržava vlast u Srbiji a minister vanjskih poslova Vuk Drasković prisustvuje tim skupovima?! Sta znači parola Nož-žica-Srebrenica?! Jesu li to pozivi na oproštaj i pomirenje ili prizivanje bliske prošlosti pune zla, mržnje i nepojmljivih zločina počinjenih nad Bošnjacima?! Ne, to ne izaziva u nama strah ali može prouzrokovati jos veću mržnju koja, nedaj Bože, novim ratom može biti još pogubnija.
Život izbjeglica iz Srebrenice u BiH ili kako to mi kazemo muhadžera je jako težak. Zar ti ljudi da ponovo doživljavaju genocid?! To je bolno da se to dešava i u vlastitoj državi. Ti ljudi su zadnjeg reda i kao da ih je neko prokleo . Niko i nigdje ih ne želi. Niko ih ne prizna. Jedino je preostalo da se onda vrate u Srebrenicu da tamo umru. Umrijeti u Srebrenici na svom ognjištu je jedino preostali motiv povratka. Da li holandska vlada takodje ne čini još jedan nehumani gest nad tim narodom odnosom prema izbjeglicama iz Srebrenice. Jadni i bespomoćni žele da svoje utočiste nađu ovdje u Holandiji. Prisilnim vraćanjem Holandija čini novu gresku. Učinite nešto, pomozite tim ljudima koji, možda, ovdje traže slamku spasa i žele povezati sudbine ali ne na nacin kako je to uradio Dutchbat.
O Srebrenici i o ratu u BiH je sve poznato. Nažalost, svijet ne želi da prizna istinu. Istina koja je gorka ali vrlo važna za žrtve genocida. Istina o agresiji a ne građanskom ratu kako te mediji i ovdje u Holandiji neprestano eksploatišu. Dakle, ponovo nešto što nas Bošnjake ignoriše, izaziva nesigurnost i nove traume. Bošnjaci nisu željeli rat niti su ga izazvali. To je miran, radan i tolerantan narod.
Svi silni izvještaji, analize i raporti o ulozi Duchbata i Holandije u svemu ovom kao da žele da naš bol i tugu još duže produže. Formalne ostavke bez lične odgovornosti nisu ništa drugo nego izbjegavanje istine i bacanje prašine u oči. Sve te greške koje su počinjene kao da su se desile negdje u nepostojećem svijetu sa nepostojećim ljudima i daleko od javnosti.
Nažalost, sve je ovo vapaj jer međunarodnoj zajednici kao da je cilj da se Srebrenica zaboravi. Priznajem greške i prihvatanjem odgovornosti svih učesnika pojedinačno Holandija i međunarodna zajednica treba da pokažu da žele pomoći tim neduznim žrtvama u jednoj maloj BiH ali velikoj za svjetsku historiju. To je događaj koji će se pisati kao najcrnja stranica u vojnoj i političkoj historiji Holandije i međunarodne zajednice.Od te istine ne treba bježati.
Da li su agresor i njegovi saveznici, napokon, spremni priznati svoju krivicu ?! Da li su spremni uhapsiti i kazniti ratne zločince ili će to odlagati u beskraj i navodno izražavati da to oni zele ali…
Ne. Mi nećemo stati u našim stremljenjima za istinom i pravdom. Svi oni koji misle da će se Srebrenica zaboraviti poručujemo NE ! Mi energično zahtjevamo da se sijači mržnje i krivci za tolike žrtve odmah uhapse i nađu iza rešetki Scheveningena gdje im je i mjesto. Nećemo dozvoliti da naše majke, sestre i familije bespomoćno hodaju ulicama i trgovima diljem svijeta noseći parole, slike najmilijih i liste imena nestalih, da i dalje trpe bol, da ne znaju gdje su kosti majmilijih i da ne mogu proučiti mrtvim. Pitamo se hoće li i kada će doći kraj Karadzicu i Mladicu ?
To se pita svaki pošteni građanin svijeta kao i mi koji smo se danas ovdje okupili da obilježimo neslavan jubilej 10 godina genocida u Srebrenici.
Mi to ne činimo nasiljem i zločinom nego mirno i dostojanstveno.Mi se ne stidimo. Neka se stide zločinci ako oni uopšte imaju stida.
Mi s ovog mjesta pozivamo sve vlade i narode svijeta na razum, na toleranciju i razumjevanje, na respekt na mir i mirni način razrješavanja svih problema. Neka se Srebrenica nikada i nigdje više ne dogodi. Neka istina o Srebrenici bude čas istorije cijelome svijetu a žrtvama olakšanje da bol i tugu bar malo ublaže.
Danšnjim puštanjim 350 bijelih balona sa imenim danas pokopanih u Potočarima i dijeljenjem bijelih ljiljana mi želimo istinski povezati naše misli i sudbine sa njima ali ne na način kako je to ucinio Dutcbat i NATO 1995 godine.
Neka je slava i rahmet svim žrtvama genocida u Srebrenici kao i svim drugim nedužnim žrtvama rata u BiH.
Den Haag, 11.juli 2005.
Autor teksta i govornik Šefkija Hadžiarapović
posted by BiH Platform at 4:53 AM
1 comments
