IZMEĐU RADOSTI DJETINJSTVA I STRAHA

Den Haag, 1. juli 2014. Autorski tekst: Izmedju radosti djetinjstva i straha

Govorila u suzama Admira Suljagić u Kući demokratije ProDemos u Hagu Djetinjstvo! Voljela bih da se ne sjećam tih godina. Kad bih mogla bar da sklopim oči i opet kad ih otvorim da se ne sjetim onog bola, patnje, gladi i plača. Da to bude noćna mora iz koje ću se probuditi i sve zaboraviti. Ali ne(!) sve je istina! Ja sam budna. Ne sanjam. Osjećam, bolujem i plačem, ali ne spavam. Ja vidim tužne ljude, vidim krvave slike, uplakane oči najdražih. Ja osjećam njihovu bol, čujem njihov vrisak. Sa svih strana se čuje: "Upomooooć!" Želim da pomognem, ali kako? Šta da radim? Da i ja dozivam pomoć? Niko me neće ni čuti, ni pomoći! Da bježim, ali kuda kad nemam gdje pobjeći! Ne mogu da ne čujem, ne mogu da ne gledam...ostaje mi samo molitva Bogu da me spasi, da sve zaboravim, ako se može zaboraviti, da se sakrijem, ali nemam gdje. Svi zovu Boga, mole se: "Bože, Ti si jedini! Pomozi nam, spasi našu djecu! Nađi nam i pokaži put iz Srebrenice. Spasi nas!" Rijeka krvi lila je niz Srebrenicu. Sunce nije izlazilo. Vječiti olujni mrak progutao je Srebrenicu. Ptice nisu pjevale, nije se čuo pseći lavež, sabahom se nije čuo glas pjetlova. Sve je, za jedan dan, nestalo. Ujutro, ako se živ probudiš, shvataš da si sve izgubio! Umjesto ptica čuo bi se prasak i tutnjava granata a nakon toga vrisakovi i plač. Nisi mogao koračati a da ne staneš na krv, nisi mogao gledati a da ne vidiš patnju u očima drugih, suze bola. Sva radost života je netragom nestala, svi su patili, nestajući u vlastitoj boli! Nije više bilo nikakve nade, ničeg nije bilo osim neprekidnog stradanja. Znali su da će umrijeti. Bilo je samo pitanje vremena. Dijeca su plakala tražeći hljeba, a roditelji nisu imali odakle donijeti. Niko više nije znao kako izgleda pravi, bijeli hljeb. Ponekad bi neko u skloništa donio neslanu prohu (kukuruzni hljeb) i svako bi dobio po mrvicu, ali je to bilo nedovoljno da bi se preživjelo. Svaki dan se umiralo. Majke su plakele jer nisu imale hrane za svoju dječicu, nisu imale deke da ugriju svoju mezimčad. A ona su plakala, vrištala, tražila i, na kraju, umirala u majčinskim naručjima. Nakon nekoliko dana, u skloništu, bez hrane, grijanja, u vodi koja je lila iz cijevi, majka iznemogla od bola i bolesti bi umirala. Samo su najjači preživjeli te strahote. Kako bi koji dan prolazio sve bi se veći strah osjećao. Vidjelo se to na blijedim i izmučenim licima stanovništva Srebrenice. Niko nije znao da li će ostati živ, do slijedećeg dana, da li će opet ugledati sunce? Hoće li ikad nestati ta zastrašujuća bol u grudima. Hoće li ikad prestati stradanja? Mogu li oni koji prežive smoći snage da to zaborave? Ne, Srebrenica, rat, odlazak od kuće, to nikad niko neće zaboraviti. Srebrenica je zauvijek ostavila boleći trag u mom srcu. Ona zauzima najveći dio mog života. Ona mi je oduzela djetinjstvo! Prerano sam odrasla. Nisam znala za sreću, za kuću punu ljubavi. Nisam znala za riječi: „Volim te, sine!“ sa brižnim pogledom uvijek bi uslijedilo: ''ako se ja ne vratim slušaj mamu!" Ta patnja, ti mračni dani, more prolivenih suza, bol u srcu, skrovište puno vlage i vode, krvave ulice, leševi na svim stranama, plač gladne djece...To je moje djetinjstvo. Mogu ga nazvati jednom jedinom riječju: SREBRENICA! Svi, koji su preživjeli, znaju kako je bilo. Ne ponovilo se! Voljela bih da nikad niko ne dočeka ono što sam ja. Voljela bih da svi budu sretni, da ne čuju prasak granata, da ne čuju vrisak ranjenih, da ne vide krvave ljude, koji bespomoćnim, poslednjim uzdahom traže pomoć. Da nikada ne budu rastavljeni od svojih roditelja, da im ne bude uskraćena ljubav očeva i majki. Voljela bih da i ja to nisam dočekala, ali moja je sudbina bila takva. Zato gradimo državu na ljubavi i prijateljstvu, za našu djecu. Da ne dočekaju ono što smo mi. Admira (Šejla) Suljagić